Liječnici upozoravaju: predugo gledanje u frižider može izazvati filozofsku krizu

Liječnici Klinike za unutarnje nedoumice u Zagrebu izdali su ozbiljno upozorenje građanima: predugo i besciljno gledanje u otvoreni frižider može izazvati akutnu filozofsku krizu, stanje koje sve češće završava na hitnoj. Simptomi uključuju obeshrabrenost, egzistencijalnu prazninu i, u težim slučajevima, potpuni gubitak apetita usred potrage za hranom.

Prema podacima klinike, broj slučajeva naglo je porastao u posljednjih godinu dana. Sve više pacijenata dolazi žaleći se na isti obrazac: otvore hladnjak, zagledaju se u njegovu unutrašnjost, i u roku od nekoliko minuta prijeđu s pitanja „što ću jesti” na pitanje „čemu sve ovo”, nakon čega više ne mogu funkcionirati.

Piše autor da je fenomen dobio i službeni naziv — „sindrom rasvijetljene praznine”. Naziv proizlazi iz činjenice da žrtve obično stoje obasjane hladnim svjetlom hladnjaka, dok ih okružuje mrak kuhinje, u položaju koji jedan psihijatar opisuje kao „nehotičnu meditaciju nad jogurtom kojem je istekao rok”.

„Čovjek koji predugo gleda u frižider prestaje tražiti hranu i počinje tražiti odgovore. A frižider, nažalost, nema odgovore. Frižider ima samo pola limuna i nešto što je nekad bilo namaz”, upozorava voditeljica klinike.

Liječnici objašnjavaju da je mehanizam podmukao. Otvarajući hladnjak, čovjek očekuje jednostavan odgovor na jednostavno pitanje. No suočen s policama na kojima nema baš ničega privlačnog, um počinje lutati. Od „nemam što jesti” brzo se stiže do „nemam što raditi”, zatim do „nemam smjer u životu”, i naposljetku do potpune obamrlosti pred otvorenim vratima uređaja koji troši struju.

Klinika je zabilježila nekoliko tipičnih izjava pacijenata:

• „Otvorio sam ga tražeći smisao, a zatvorio tražeći sir”
• „Shvatio sam da ni frižider ne zna što želi od mene”
• „Stajao sam pet minuta i jedino što sam pronašao bila je tuga i pola paprike”
• „Pitao sam se jesam li ja gladan ili je gladan netko u meni koga ne poznajem”

Stručnjaci upozoravaju da su najrizičnija razdoblja kasna večer i nedjeljno poslijepodne, kada je granica između gladi i egzistencijalne praznine posebno tanka. „U tim trenucima”, objašnjava liječnica, „frižider prestaje biti kućanski aparat i postaje ogledalo. A nitko ne želi vidjeti sebe u ogledalu koje zuji i u kojem je hladno.”

Preporuke klinike su jasne, ali teško provedive. Pacijentima se savjetuje da hladnjak otvaraju s unaprijed određenom namjerom, da ne stoje pred njim duže od dvanaest sekundi, te da izbjegavaju izravno gledanje u prazne police. U težim slučajevima preporučuje se da netko drugi otvori frižider umjesto pacijenta i jednostavno mu doda ono što treba, čime se filozofska komponenta u potpunosti zaobilazi.

Neki pacijenti razvili su vlastite strategije preživljavanja. Jedan gospodin iz Zaprešića izjavio je da je na vrata hladnjaka zalijepio poruku „ti si došao po nešto konkretno”, što mu je, kako kaže, „spasilo najmanje tri večeri”. Klinika pozdravlja takve inicijative, ali upozorava da se radi tek o privremenom rješenju.

Istraživanja se nastavljaju. Znanstvenici sada proučavaju povezan, ali još opasniji fenomen — dugotrajno gledanje u otvoreni ormar u koji čovjek nema pojma zašto je došao. „To je sljedeća razina”, mračno zaključuje voditeljica. „Kod frižidera barem znate da je posrijedi hrana. Kod ormara ne znate baš ništa, a svjetlo se ni ne upali.”