Kazališna predstava trajala toliko dugo da je publika ostarila brže od glumaca

Predstava „Čekajući da nešto počne”, postavljena u Gradskom kazalištu u Đurđevcu, ušla je u povijest kao prvo scensko djelo tijekom kojega je publika fizički ostarila brže od glumaca na pozornici. Prema svjedočanstvima onih koji su preživjeli premijeru, radi se o „monumentalnom iskustvu koje mijenja ne samo pogled na kazalište, nego i osobni dokument”.

Kako piše autor ovog teksta, predstava je počela u 19 sati, a njezin kraj nitko još nije službeno potvrdio. Prvi čin, koji su kritičari opisali kao „sažet i dinamičan”, trajao je četiri sata i sastojao se od jednog glumca koji je polako palio svijeću dok je drugi razmišljao o tome. Drugi čin, prema riječima dramaturga, „tek je zagrijavanje za pravu radnju koja stiže u petom”.

Najveću je pozornost izazvala pauza za stanku. Tijekom te legendarne stanke, koja je prema mjerenjima trajala jedanaest dana, troje gledatelja steklo je uvjete za mirovinu i podnijelo zahtjev Zavodu izravno iz kazališnog foajea. „Ušla sam kao mlada studentica prava”, izjavila je jedna gledateljica, sada umirovljena pravnica s punim stažem. „Izašla sam iz stanke s pravom na povlaštenu mirovinu i unukom koji me čeka vani.”

„Kazalište ne mjeri vrijeme satima. Kazalište mjeri vrijeme životima. A naša predstava je, skromno rečeno, mjerila cijele generacije”, izjavio je redatelj, koji je tijekom probā i sam osijedio, ali tvrdi da je to bila umjetnička odluka.

Znanstvenici s obližnjeg Instituta za relativnost dokolice pokušali su objasniti fenomen ubrzanog starenja publike. Prema njihovoj teoriji, dosada stvara vlastito gravitacijsko polje koje ubrzava protok vremena za promatrača, dok glumci, zaštićeni „umjetničkom svrhom”, ostaju netaknuti. „Glumci su na sceni imali cilj”, objašnjava fizičar. „Publika nije imala ništa. A ništa, kako znamo, izjeda vrijeme brže od svega.”

Uprava kazališta brani trajanje predstave i tvrdi da je duljina namjerna te da je „skraćivanje bilo kojeg dijela izdaja autorove vizije”. Autor, dramatičar poznat samo pod inicijalima B. K., poručio je da predstava „mora trajati onoliko koliko treba da gledatelj shvati da ništa neće početi”, što je, kako priznaje, „i cijela poanta”.

Reakcije publike su podijeljene, uglavnom zato što se dio publike u međuvremenu preselio, promijenio zanimanje ili osnovao obitelj. Zabilježeni su i dirljivi trenuci: jedan bračni par upoznao se u redu ispred zahoda tijekom trećeg čina, vjenčao za vrijeme monologa o tišini i dobio prvo dijete prije velikog obrata koji, kako se ispostavilo, nikada nije ni stigao.

Kazališni kritičari su, unatoč svemu, oduševljeni. „Napokon predstava koja poštuje vrijeme gledatelja tako što ga uzima cijelog”, napisao je jedan recenzent, koji je recenziju predao u nasljedstvo svome sinu jer je nije stigao dovršiti. Drugi je istaknuo da je „katarza bila zajamčena jer je do kraja svatko od nas nešto izgubio, ako ne iluziju onda zube”.

Predstava se i dalje igra, iako uprava priznaje da im ponestaje gledatelja koji su dovoljno mladi da izdrže do kraja. Kao rješenje, kazalište je počelo prodavati ulaznice novorođenčadi, računajući da će „do pravog vrhunca u devetom činu upravo oni biti idealne dobi”. Za sada, jedini koji ne stare su glumci. „Oni su besmrtni”, uzdahnula je jedna umirovljena gledateljica, „jer njih drži svrha. Nas je držala samo nada, a nju smo potrošili već na ulazu.”