Maraton otkazan jer su svi stigli na cilj prerano pa otišli doma

Gradski maraton, najveća atletska manifestacija u regiji, službeno je otkazan usred natjecanja nakon što su svi sudionici, njih 4.200, stigli na cilj znatno prije predviđenog vremena, pokupili svoje stvari i otišli kućama prije nego što je itko od organizatora uspio dovršiti postavljanje šatora s bananama. Kada je predsjednik organizacijskog odbora izašao na cilj kako bi presjekao vrpcu, dočekala ga je, kako kaže, „potpuna, sablasna tišina i jedan zaboravljeni znojni ručnik”.

„Trka je počela u devet, a već u devet i deset cilj je bio prazan”, izjavio je zbunjeni direktor utrke Zvonimir Kilometar. „Fizički je nemoguće da su pretrčali 42 kilometra u deset minuta, ali podaci ne lažu — svi su bili gotovi, potpisali odjavu i otišli. Neki su navodno već ručali.”

Prema riznim izvorima, problem je nastao jer je ruta ove godine, uslijed administrativne pogreške, bila postavljena u obliku vrlo malog kruga oko jednog parkirališta. Trkači su, ne sumnjajući ništa, jednostavno pretrčali taj krug, ugledali ciljnu ravninu iza sebe i zaključili da su, tehnički, završili. „Cilj je bio odmah tu”, rekao je jedan sudionik. „Nisam htio komplicirati.”

„Maraton nije o udaljenosti, nego o osjećaju da si stigao”, izjavio je pobjednik utrke, koji tvrdi da je trčao ukupno četrdeset sekundi i pri tome se „duhovno preporodio”.

Suci su se našli u nezavidnoj poziciji. Glavni mjeritelj vremena priznao je da je štoperica pokazala rezultat koji „ruši svjetski rekord za dvije i pol tisuće posto”, no da ga, po pravilima, ne može odbaciti jer su svi trkači prošli kroz sve službene kontrolne točke. „Bile su, doduše, sve na istom mjestu”, dodao je, „ali bile su.”

Sportski analitičari ističu da je riječ o povijesnom danu za atletiku. „Prvi put u povijesti imamo maraton u kojem nitko nije odustao, nitko se nije ozlijedio i svi su bili zadovoljni”, rekao je komentator lokalne televizije. „Jedini gubitnici su gledatelji, koji su propustili cijeli događaj jer su još tražili parking — na istom onom parkiralištu oko kojeg se, ispostavilo se, trčalo.”

Gradonačelnik je izrazio ponos zbog „iznimne kondicijske spremnosti građana”, ne shvaćajući u potpunosti što se dogodilo. Na svečanom domjenku, koji je održan pred praznim stolovima jer su i uzvanici otišli kući, uručio je zlatnu medalju kutiji s medaljama, budući da nijedan trkač nije bio prisutan da je preuzme.

Organizatori sada razmatraju drastične mjere za sljedeće izdanje. „Razmišljamo da cilj premjestimo malo dalje. Recimo, u susjedni grad. Ili županiju”, objasnio je Kilometar. „Ako je cilj dovoljno daleko, ljudi ga neće moći tako lako dosegnuti, pa će morati stvarno trčati.” Struka je, međutim, upozorila da bi i to moglo dovesti do situacije u kojoj trkači, ugledavši koliko je cilj daleko, jednostavno odustanu i odu kući — čime bi se, paradoksalno, postigao potpuno isti rezultat.

Do zaključenja ovoga teksta jedini sudionik koji je ostao na cilju bio je umirovljenik Franjo Šprinter, koji je, kako sam kaže, „došao gledati, ali nekako se zatekao u trci i sad ne zna je li pobijedio ili samo prošetao”. Piše se da još uvijek sjedi kraj ciljne linije, jede zaboravljenu bananu i čeka da mu netko objasni što se, zaboga, dogodilo s njegovim nedjeljnim prijepodnevom.