Reprezentativac trenirao toliko dobro da je odbio igrati kako ne bi pokvario formu

Reprezentativni veznjak Zvonimir Poluvrijeme dostigao je ovog tjedna razinu forme koju stručnjaci opisuju kao „opasno savršenu”, nakon čega je donio odluku koja je potresla domaći nogomet: odbio je izaći na teren kako svojim igranjem ne bi tu formu narušio. Odluku je, prema riznim izvorima, donio mirno, dok je na klupi pio izotonik i gledao suigrače s izrazom čovjeka koji je shvatio nešto što ostali nikada neće.

„Kad si na vrhuncu, svaki potez prema dolje”, objasnio je Poluvrijeme novinarima, ne trepnuvši. „Ja sam trenutno na vrhuncu. Matematika je jednostavna.” Piše se da je tijekom cijele izjave držao loptu pod rukom kao da je krhka relikvija koju ne smije ispustiti.

Stožer reprezentacije stao je čvrsto iza igrača. Izbornik je na konferenciji za medije izjavio da je Poluvrijeme „u ovom trenutku prejak da bi igrao” i da bi njegovim ulaskom u igru „došlo do neizbježnog kontakta s loptom, protivnikom i, u najgorem slučaju, s rezultatom”.

„Forma je poput svježe ofarbanog zida — najljepša je dok je nitko ne dotakne”, izjavio je kondicijski trener Branko Mišić, gledajući u prazno.

Statistički odjel saveza potvrdio je da je Poluvrijeme na zadnjih dvanaest treninga imao stopostotnu točnost dodavanja, i to iz jednostavnog razloga što nije dodao nijednu loptu. „Ako ne dodaš, ne možeš pogriješiti”, pojasnio je analitičar koji je zbog te spoznaje, kažu, tri dana hodao okolo bez riječi. Ista logika, dodaje, primjenjuje se i na šuteve, prekide i, načelno, na život.

Suigrači su podijeljeni. Kapetan momčadi navodno je pokušao uvjeriti Poluvrijeme da je „nogomet igra u kojoj se povremeno mora i igrati”, no naišao je na hladan odgovor da je to „amaterski način razmišljanja svojstven ljudima koji još uvijek gube lopte”. Napadač koji je htio ostati anoniman priznao je da je i sam razmišljao o istoj taktici, ali da nema hrabrosti biti savršen.

Fenomen se, čini se, širi. U drugoligaškom klubu iz kontinentalne Hrvatske cijela obrana odbila je istrčati na drugo poluvrijeme jer su, kako su rekli, „u svlačionici bili neporaženi”. Utakmica je registrirana rezultatom koji nitko ne razumije, a sudac je, prema riznim navodima, i sam otišao kući kako ne bi pokvario besprijekornu karijeru bez pogrešaka.

Sportski psiholog dr. Milan Teoretski objašnjava da je riječ o „paralizi savršenstva”, stanju u kojem sportaš postaje toliko dobar da bilo kakva akcija predstavlja rizik. „Zamislite kipara koji je isklesao savršen kip”, kaže. „Zašto bi ga uopće pokazivao svijetu? Svijet ima ruke. Ruke diraju.” Na pitanje je li ikad vidio taj kip, dr. Teoretski je odgovorio da nije, ali da vjeruje u njegovu savršenost upravo zato.

Navijači su, očekivano, bijesni, no dio njih počeo je prihvaćati novu filozofiju. Ispred stadiona okupila se skupina koja skandira „Ne igraj, ne griješi!” i maše transparentima na kojima piše da je pobjeda precijenjena u odnosu na mirnu savjest. Jedan navijač s tridesetogodišnjim stažem izjavio je da je konačno pronašao momčad koja ne može izgubiti jer, doslovno, ne izlazi van.

Do zaključenja ovog teksta Poluvrijeme je najavio da razmatra i potpuni prestanak treniranja, jer je shvatio da bi i sljedeći trening, koliko god dobar bio, statistički mogao biti tek za nijansu lošiji od prethodnog. „Idem dok sam još u životu neporažen”, poručio je i legao na masažni stol, gdje, kažu, i dalje leži, čuvajući formu za neku bolju, teoretsku budućnost u kojoj se nogomet igra isključivo u mislima.